|
Milan Rakovac
Milan Rakovac rodio se u Rakovcima kraj Poreča 1939. godine. Pučkoškolsku i gimnazijsku naobrazbu stekao u Puli i Zagrebu. Završio je Vojnopomorsku akademiju u Divuljama. Napustivši vojnu službu, obnaša određene političke dužnosti u Puli i Rijeci. Dvije godine bio je glavni urednik pulskih dnevnih novina Glasa Istre (1973.-1975.). Redovito objavljuje novinske kolumne i publicističke tekstove. Svojedobno, od prvih dana utemeljenja, vrlo aktivan u Čakavskome saboru gdje aktivno djeluje u radu tijela i katedri na raznim dužnostima.
Član je Društva hrvatskih književnika, od 1980. godine, te Hrvatskog društva pisaca i Matice hrvatske.
Notiran je u Hrvatskome leksikonu II.
Živi u Zagrebu gdje radi kao urednik na Hrvatskoj televiziji.
U romanima i pripovijetkama oblikuje osobitu narativnu strukturu služeći se pri tom amalgamom koji je neobična mješavina književnoga standarda i čakavsko-talijansko-englesko-njemačkih dijalektalnih ili govornih izraza. Suautor u nekoliko grafičko-pjesničkih mapa, npr. sa slikarima Milanom Legovićem (Kus kamika, Pula, 1982.), Ivanom Obrovcem (Istarski rukopisi – Caligrafie istriane, 1998.) itd. Zastupljen u antologijama, zajedničkim zbirkama, leksikonima i sl. – primjerice, Zvane Črnje i Ive Mihovilovića (Korablja začinjavca, Rijeka, 1969.), Milorada Stojevića (Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća, Rijeka, 1987.), Mirjane Strčić (Hrvatsko pjesništvo Istre 19. i 20. stoljeća – Istarska pjesmarica, Pula, 1989.), Borisa Biletića (I ča i što i kaj – iz suvremene hrvatskoistarske lirike, Pula, 1997.), Daniela Načinovića (Priče iz Istre – hrvatski pripovjedači XX. stoljeća, Pula, 1999.); u izborima Osamljenik (Zagreb, 1993.) i Europa erlesen – Istrien (Klagenfurt/Celovec – Austrija, 1998.) i dr.
Njegova djela prevođena su na talijanski, njemački, engleski, ukrajinski i slovenski jezik.[1] Nekoliko je njegovih pjesama uglazbljeno. Samostalno ili u suautorstvu pisac je tekstova u više monografija na hrvatskome i/ili stranim jezicima. Bio je članom više uredništava (edicije "Istra kroz stoljeća", časopisa “Istra” i “Nova Istra”).
S talijanskoga jezika preveo je roman Bolji život Fulvija Tomizze (Pula-Rijeka, 1980.), dokumentarnu knjigu Izbrisani identitet Paola Parovela (Pazin, 1993.) i studiju Jadranski iredentizam Angela Vivantea (Zagreb, 2002.).
Autor nekoliko kulturološko-povijesnih ogleda emitiranih na Trećemu programu Hrvatskoga radija. Napisao je scenarije za televizijski film Grgo gre u Pazin (Televizija Zagreb, 1983.; redatelj: Vladimir Fulgosi) i igrani film Na istarski način (Adria film, Zagreb 1986.; redatelj: Vladimir Fulgosi).
|
